Pokaži nam, Bože, put iz ove šume, u kojoj svatko nudi svoje stablo, plod ljubavi, da je,

da se grana,

zdravo,

da hlad i spokoj pruža, pluća jača.

Bezbroj riječi razasutih, zvukova izmiješanih, sklada narušena, a Ti ipak činiš da se zvuci razliježu.

U krošnjama Tvojim, šušur Zemlje moje!

Pomozi!

Koje je stablo ono pravo?

Je li to ono malo, istom izraslo, u sjeni velikih,

ili je to ono veće, šije rano pognute, imelom bijelom ovijeno?

Ne reci da to je ono, gromom užeženo, stabla rascijepana, grana pocrnjelih

ili ono, tamo, na kraju šume – samo, iz čije krošnje u nebo strše dvije ogoljele grane, kao Kristove ruke sa Dulčićeve freske!

Ako je to ono pravo, Znak nam daj,

okupi nas,

pomozi, jer slabi, u opasnosti,

ponovno raspršeni i razjedinjeni, stojimo.

Zemaljski sjajne, kvarljive, promidžbene, k'o bljesak kratkotrajne… vrijednosti naše,

bez dobra su,

ni tezulju Tvoju da pomaknu!

Utječemo se Duhu, da nas očisti,

obnovi,

vodi,

da u hladu krošnje otpočinemo,

predamo se Tvojoj Providnosti,

klanjajući se bez prestanka,

Tebi, Bože!

7. rujna 2005.

Copyright @2003 - 2005  Hrvati AMAC