Mira Donadini - Mrve
o' života
|
PUSTI
POLITIKU
"Imaš
dobre
teme,
piši,
nađi
izdavača..."
savjeti
su
mojeg
starog
dvojca,
od 94 i
86
godina.
I sama
starija,
pobrojim
ih,
zatečena.
Samo
troje:
dva
brata,
po ocu i
teta, po
mami. To
je sve.
Iza njih
sam ja,
ali reda
nema, u
to smo
se,
nedavno,
opet
uvjerili.
"Sklizak
je to
teren,
ostavi
to."
Barbe me
još
uvijek
doživljavaju,
kao
svoje
dijete i
žele me
zaštititi.
Ne
opirem
se, i
usuprot
njihovoj
dubokoj
starosti,
razlozi
za
odustajanje
od
povremenih
nepromišljenih "zaleta"
prema
rubovima
političkih
događanja
su posve
na
njihovoj
strani.
Uz to,
još
uvijek
ih krasi
živa
mudrost
i
sačuvana
kritičnost,
pa mogu
zatvorenih
očiju,
slijediti
naputke
i
uvažavati
njihova
stajališta.
Bez
sumnje!
Našla
sam se,
i sama,
u
vremenu,
bez
ikakva
otpora
prema
starima,
pa
stopljena
s njima,
vjerujem,
kako mi
Bog nudi
zadnju
priliku.
Mlađemu
je prije
dva dana
pozlilo,
i jutros
kaže, pomislio
sam na
kraj.
Kad
takvi
ljudi
otiđu iz
obitelji,
osim što
otiđe
dobar
čovjek,
obiteljska
"riznica",
životni
suputnik
naših
nedoumica,
postajemo
siromašniji,
šutljiviji
za
jednog
velikog
i važnog
sugovornika.
U ušima
ostaje
njihov
memento,
koji u
ovim
danima
pritišće,
opominje,
ali
traži i
riječ,
koja je,
kao i
dio naše
sigurnosti,
otišla s
njima.
Tada
razumijemo,
da smo
tek s
njima
zajedno,
bili
jaki i
sigurni,
ono, što
jesmo,
da su
oni bili
sastavni
dio
našeg
duhovnog
tkiva,
iz
kojega
je onda,
sve
drugo
raslo
uspravno
i
zdravo.
Takav
osjećaj
pratilo
je i
vrijeme,
nakon
očeve
smrti
(njihovog
najstarijeg
brata).
Sjećam
se, kako
bi na
kraju
dana,
prije
spavanja,
došao u
sobu i
dao
kratak
sažetak
dnevnih
zbivanja
i svoje
predviđanje .
Bio je
zabrinut.
Nije
trebalo
slušati
ni
radio,
ni
čitati
vijesti.
Bilo je
onako,
kako je
on
kazao.
Sjećam
se našeg
zajedničkog
odlaska
u
kazalište,
kad je
poslije
dugogodišnje
šutnje,
na
programu
HNK-a
opet
bila
postavaljena
opera I.
Zajca,
"Nikola
Šubić
Zrinski".

Malo iza
toga,
pozvao
me je,
da
izađemo,
dati
potpis
za
Hrvatsku.
Žurilo
mu se, a
trebao
je još,
samo
malo
živjeti,
pa da
zajedno
pogledamo,
kako se
podiže i
vijori
nova
zastava
samostalne
i
nezavisne
države
Hrvatske.
Ljubav
prema
Hrvatskoj,
bila je
njegova
ostavina,
pa s
pijetetom
bilježim
pjesmu,
koju je,
baš on,
začeo u
meni.
Rvacka
moja
Infišana
san u te
!
Koliko
godin
smo
mučali
kuco
činili
u
prsiman
te
držali
tiščali
uvik
mučali.
Svi smo
te u se
čuvali
jedni
drugiman
Rvacku
mirili.
Pari se
ka da je
otac bi
najžešći:
kad bi
ujutro
znak
križa
učinija
ime bi
tvoje
prvo
izustija
za te se
pomolija.
A pinku
pri ven
će umrit
obuka je
svečani
veštit
na glavu
metnija
borsalin
uša u
kamaru
moju i
reka:”..a
ča si
stala
tot ?
vanka se
kupidu
potpisi
za
Rvacku
!”
Finilo
je,
triba
izać
čuje se
“ Ustani
bane..”
konfunžjun
je
ka da se
višje ne
šapje
moja
Rvacka
svit se
fermaje:
dolazidu
veli
dani.
Mater ni
u to
virovala
puno
“ Dobro
ste
inšempjani
- užala
bi reć
i malo
pozan
tega
umrila.
Otac
šesti
dan poza
njon.
Ostavi
je
potpis
za
Rvacku
pun vire
da ovo
višje
nikor
ne more
fermat.
A ondac
si došla
ti !
Ka dica
odili
smo
šterike
užgali
Boga
molili
pivali
falu mu
dali.
U čudu
bi je
vas
svit.
Onda san
pobigla
na greb
matere i
oca
sve jin
špjegala.
Mater se
višje ne
smije
otac je
libre
zaklopija
prekriženin
rukaman
još uvik
Rvacku u
prsiman
držidu,
tiščidu
mučidu.
(Na Dan
državnosti
1996.)
Mojem
starom
dvojcu
obećavam:
ne mogu
reći, da
se
rastajem
od
politike,
jer joj
nisam
nikada
pripadala
(znala
sam se
zanositi
i dok je
taj
zanos
još
trajao,
ona bi
nas već
iznevjerila,
jednako
sada,
kao i
prije).
Najstariji
od ovih
troje,
prije
nekoliko
dana mi
je
kazao:"
Imam dva
plućna
krila.
Jedno
diše za
Boga, a
drugo za
Hrvatsku."
Ne
želim
unositi
nespokoj,
u
njihove
stare
dane, i
meni
treba
mir.
Dok su
još tu,
želim i
ja s
njima,
jednako, istim
plućima
disati.
20.
listopad
2005.

|
|
|
Mrve o' života
|
Oživjele grobljanske staze
Hodamo ususret Svim Svetima i
Dušnom danu. Uređuju se staze,
čupaju izrasle trave uokolo,
pale svijeće, donosi cvijeće.
Netko boja zlatnom bojom slova
na ploči, koje je vrijeme
opralo. Neki doputuju, da bi
posjetili grob svojeg pokojnika.
Neki se vrate neobavljenog
posla, jer nisu uspjeli naći
grob, "a baš je bio tu", pa
cvijeće ostave, negdje, uz
obližnji humak.
Neki se, pak, na
groblju nalaze, kao u gradu,
poznaju, prepoznaju, neki
ostavljaju cipele "za groblje"
kod prodavačice cvijeća, jer se
žele u grad vratiti čisti.
Neki, nakon puno godina, na
groblju sretnu prvu ljubav, pa
pri kraju sprovodne povorke,
ukorak, pričaju, sjećajući
se, kako je bilo lijepo,
kako su bili kao anđeli, a evo
ih sada tu, skoro i oni na redu, da
ih se isprati,
opet zaneseni,
gledaju se i sami idući kraju,
rastajući se, zaboravljajući, da
su na posljednjem ispraćaju prijatelja...
Sve izvanjsko.
Ono iznutra, zaključano, nema
riječi, niti s kim, pod ruku
ide.
Muk, žalost nosi Tvoje ime.
Samo, neka sve prođe, sve
utihne.
Kad mine vrijeme, bura pomete
cvijeće, bukete, odnese vaze,
pogasi svijeće,
kad nikoga
nema
Žalost nosi Tvoje ime, upreglo u vrijeme
***
Na Sustipanskom groblju, spotovi
- slikaju se klape. Na
mjestu, gdje su neki vidjeli
hotele 35 tisuća kosti,
bageru umakle, počivaju u krilu
Sv.Stjepana,
u miru.
***

Blagdan, kad molimo za Sve
Svete, ali i one koji su svojim
životom i žrtvom zaslužili, a
nisu došli do svetosti Oltara.
Svi su oni na istoj gozbi u
slavi Oca, Sina i Duha Svetoga,
Jednaki.
Mira Donadini,30. listopada
2005.
***
DUŠNI DAN
A duše su pravednika u ruci
Božjoj i njih se ne dotiče muka
nikakva. Očima se bezbožničkim
čini da oni umiru i njihov
odlazak s ovog svijeta kao
nesreća; i to što nas napuštaju
kao propast; ali oni su u miru
(Mudr. 3, 1-3)
|

|
|
|
|