Ostavi politiku

Mira Donadini - Mrve o' života

PUSTI POLITIKU

"Imaš dobre teme, piši, nađi izdavača..." savjeti su mojeg starog dvojca, od 94 i 86 godina.

I sama starija, pobrojim ih, zatečena. Samo troje: dva brata, po ocu i teta, po mami. To je sve.

Iza njih sam ja, ali reda nema, u to smo se, nedavno, opet uvjerili.

"Sklizak je to teren, ostavi to." Barbe me još uvijek doživljavaju, kao svoje dijete i žele me zaštititi.

Ne opirem se, i usuprot njihovoj dubokoj starosti, razlozi za odustajanje od povremenih nepromišljenih "zaleta" prema rubovima političkih događanja su posve na njihovoj strani. Uz to, još uvijek ih krasi živa mudrost i sačuvana kritičnost, pa mogu zatvorenih očiju, slijediti naputke i uvažavati njihova stajališta. Bez sumnje!

Našla sam se, i sama, u vremenu, bez ikakva otpora prema starima, pa stopljena s njima, vjerujem, kako mi Bog nudi zadnju priliku.

Mlađemu je prije dva dana pozlilo, i jutros kaže, pomislio sam na kraj.

Kad takvi ljudi otiđu iz obitelji, osim što otiđe dobar čovjek, obiteljska "riznica", životni suputnik naših nedoumica, postajemo siromašniji, šutljiviji za jednog velikog i važnog sugovornika.

U ušima ostaje njihov memento, koji u ovim danima pritišće, opominje, ali traži i riječ, koja je, kao i dio naše sigurnosti, otišla s njima. Tada razumijemo, da smo tek s njima zajedno, bili jaki i sigurni, ono, što jesmo, da su oni bili sastavni dio našeg duhovnog tkiva, iz kojega je onda, sve drugo raslo uspravno i zdravo.

Takav osjećaj pratilo je i vrijeme, nakon očeve smrti (njihovog najstarijeg brata). Sjećam se, kako bi na kraju dana, prije spavanja, došao u sobu i dao kratak sažetak dnevnih zbivanja i svoje predviđanje. Bio je zabrinut. Nije trebalo slušati ni radio, ni čitati vijesti. Bilo je onako, kako je on kazao.

Sjećam se našeg zajedničkog odlaska u kazalište, kad je poslije dugogodišnje šutnje, na programu HNK-a opet bila postavaljena opera I. Zajca, "Nikola Šubić Zrinski".

Malo iza toga, pozvao me je, da izađemo, dati potpis za Hrvatsku. Žurilo mu se, a trebao je još, samo malo živjeti, pa da zajedno pogledamo, kako se podiže i vijori nova zastava samostalne i nezavisne države Hrvatske.

Ljubav prema Hrvatskoj, bila je njegova ostavina, pa s pijetetom bilježim pjesmu, koju je, baš on, začeo u meni.

Rvacka moja

Infišana san u te !

Koliko godin smo mučali

kuco činili

u prsiman te držali

tiščali

uvik mučali.

Svi smo te u se čuvali

jedni drugiman Rvacku mirili.

Pari se ka da je otac bi najžešći:

kad bi ujutro znak križa učinija

ime bi tvoje prvo izustija

za te se pomolija.

A pinku pri ven će umrit

obuka je svečani veštit

na glavu metnija borsalin

uša u kamaru moju i reka:”..a ča si stala tot ?

vanka se kupidu potpisi

za Rvacku !”

Finilo je, triba izać

čuje se “ Ustani bane..”

konfunžjun je

ka da se višje ne šapje

moja Rvacka

svit se fermaje:

dolazidu veli dani.

Mater ni u to virovala puno

“ Dobro ste inšempjani - užala bi reć

i malo pozan tega umrila.

Otac šesti dan poza njon.

Ostavi je potpis za Rvacku

pun vire da ovo višje nikor

ne more fermat.

A ondac si došla ti !

Ka dica odili smo

šterike užgali

Boga molili

pivali

falu mu dali.

U čudu bi je vas svit.

Onda san pobigla na greb

matere i oca

sve jin špjegala.

Mater se višje ne smije

otac je libre zaklopija

prekriženin rukaman

još uvik Rvacku u prsiman držidu,

tiščidu

mučidu.

(Na Dan državnosti 1996.)

Mojem starom dvojcu obećavam: ne mogu reći, da se rastajem od politike, jer joj nisam nikada pripadala (znala sam se zanositi i dok je taj zanos još trajao, ona bi nas već iznevjerila, jednako sada, kao i prije).

Najstariji od ovih troje, prije nekoliko dana mi je kazao:" Imam dva plućna krila. Jedno diše za Boga, a drugo za Hrvatsku."

Ne želim unositi nespokoj, u njihove stare dane, i meni treba mir.

Dok su još tu, želim i ja s njima, jednako, istim plućima disati.

20. listopad 2005.

Copyright @2003 - 2005 Hrvati AMAC