GARDO HRVATSKA KAMO IDEMO? TI JEDINA IMAŠ RIJEČI ISTINE!

Ne zaboravi odškrinuti vrata, da te nađe nada, ako navrati ove noći.

Tako je potrebna.

Jutros pozvoni na vrata nepoznata ženica, oslovi me i kaže, da mi je donijela dvije knjige, koje je poslala Đurđica Lieb, ostavi ih i otidje.

Autor knjiga: Ivica Đovani Matešić - Jeremija: 'MIR TEBI GARDO EVANĐELJE MOJE', Zadar 2001. i 'TAKVO ZAR BILO JE LICE TVOJE?'Zadar, 2004.

na omotu prve knjige piše   :

GARDO HRVATSKA KAMO IDEMO? TI JEDINA IMAŠ RIJEČI ISTINE!

"Ja koji za Hrvatsku sam pao i klao se u krvi do koljena. I znao sam zašto to činim. Ja do jučer vojnik koji pobjednik sam bio. Koji za sudbinu svoju ne htjedoh znati. Danas je znam. Pa ja sam tek roba, krv što novine prodaje. Žrtva, bjegunac i kob. Hrvatski dragovoljac. Sveti hrvatski rob. Predmet medijskog klanja. I nije mi žao radi tog saznanja što donese mi propast. Jer krv će opet raznijeti vjetar i spasa za Hrvata neće biti dok ne padnemo ja koji krv štedim i ti što ju tražiš. Dok ne padnemo svi. U jamu pod težinom hrvatske krvi. A sunce će onda europsko zasjati u našoj jami. Od četiri milijuna. Tami. Za nas Hrvate. Krv, bljutava okusa krv. A vode ni kruha u zemlji nema. Tek novina što ju krv prodaje. Vode nema da krv nepravde spere s lica pravednika. I neće je biti dok ne izumremo svi mi, baš svi dok se ne ugušimo u vlasitoj krvi. Svi mi. Hrvati. A poslije što će biti? Kao i uvijek. Ništa. Zadnji će broj Nacionala izaći. Za koga? Za zadnji leš roda moga.

(Svi naslovi ovog autora iz Arbanasa nastali su u zadarskom Narodnom listu)

Sjetih se, kako na našem Hrvati Amacu, imamo stranicu o generalu Gotovini, pa prenosim dio zapisa Jeremije, u kojem tako slikovito opisuje događaje i odgovara 'lovcima' na generala Gotovinu.

KAKVI SMO MI TO LJUDI?

Mi šutimo. Uporno šutimo, a pravedna čovjeka gone. Kakvi smo mi to ljudi? Do jučer slavljenik, vojskovođa je bio. Onaj što Zimu je, Ljeto, Skokove, Oluje hrvatske provodio. Zar ta mjesta zbivanja slave Hrvata? .......... Nedjela, gdje po njima kriva je nacija hrvatska cijela, jer branila se...Sude ljudima željezne vjere. Naše i europske lude, jer ne mogu podnijeti veličine...Jer Haag je prilika jaka. Riješiti se potencijalnih heroja, suparnika političkog, svog brata. Taj čovjek bio je zapovjednik najboljeg kova. Čovjek u bitci ranjen. Čovjek rova. Gospodo Foteljaši, a vi raspisujete Judine škude! Tristo pedeset tisuća pišljivih kuna za onog što četniku strah i trepet je bio. Za vojnika uzdanica. U čemu je to njegova krivica? Mi šutimo. I svak svoj posao gleda. A Hrvatskoj, ne Anti, tom optuznicom sude. Budite se, vi idiotske lude! Zar ne vidite kuda to vodi? Ne sude zločinu učinjenom. To sude hrvatskoj slobodi. Mrtvima našim sude. Onima što nestali jesu. Tisuću i dvjesta još ih fali. Za koga su ti momci život dali? Zar za one što prisluškuju, prate, nadziru Hrvate?! Judine talire pred puk bacaju lude. Političkim neistomišljenicima sude. Opet ko nekad UDBA. Zar to je hrvatska sudba? U doba tame ponovno tamnice, ponovno diktatura, cenzura. Tko zna, možda bi oni i Jame. Ustav se krši, a mi šutimo...I nije nas briga, reći ćete. Pa sve je od početka bilo krivo. jedni su se tukli, drugi krili, treći se bogatili, četvrti vani bili.

Ali što vojnik taj s time ima?! On samo dužnost vršio je svoju za domovinu svoju. Zar u toj optužnici i laik ne prepoznaje, tu urota nazočna je?! Urota kojoj je svrha bila okriviti Hrvatsku jer se branila...Mi šutimo, uporno šutimo. A pravedna čovjeka gone. Simbol branitelja, simbol slobode. I uzalud, gospodo pratite. Uzalud sraman novac rasipate. Uzalud ga blatite. Vjerujte, u ovoj zemlji nema ni jednog branitelja koji ne zna tajnu skrovišta generala. Ako ne zna, onda je budala. Nema i nema onog koji ne pristaje da će tajnu čuvati, makar vam nagrada još tolika bila. Judina nagrada. Velika. Jer vi se za to pobrinuste, gospodo. Za šutnju. Za muk. I zalud vam talira zlatnih zvuk. Za vas narod ne zna tko Ante je bio. Nikad ga vidjeli nisu. Neki naprotiv svakog dana s njim sjede...Pričaju sa njim, s nekima jede. Eto, prije četvrt sata priča s time i time. Svemu. Svime. I bit će to tako dok vi budete izmišljali dodatne laži. Eto, bio je jučer u Arbanasima na fešti. Na svakom zidu. Na svakoj garaži. I svatko ga pazi. I nitko se usudio nije prečuti ga. I nitko zadovoljstvo nije krio, što ga je u procesiji pozdravio. I Gospa mu Kraljica kimnula je glavom, jer zna da i nju prate. Kraljicu Hrvata prate. Mili Bože, mili brate. Prisluškuju. Pa gospodo, zar opet Hrvat mrzi Hrvate? Mi šutimo, a pravednog čovjeka gone ko zvijer. Gore od četnika. Gore od sotone..........Neka se i dalje blati to hrvatsko ime. Neka nam pripisuju genocid. Neka nam pripisuju klanja. Neka nam na lice nabijaju i sva ostala s..anja. To nam se događa stalno. To nam se događa uvijek. Samo nama. Jama crna. Nevina čovjeka gone, a mi šutimo. I, gospodo, mi se ljuitimo. Što je to trideset, četrdeset godina zatvora za slobodu domovine?! Zašto ne bi u zatvor sine? Tebi zatvor fali poslije bitke. O, glave jadne! O, glave plitke. Vi biste ga krivili. A gdje ste, gospodo, u vrijeme rata domovine, gdje ste, gospodo vi živjeli? Gdje ste bili? Zašto ste se onda od naroda krili, kad on je uz narod stao? Taj ratnik, obična za vas vucibatina. Jeftino ga cijenite. Samo tristopedeset tisuća kuna. Jadnog li uma! I naroda sreće. Osnujte i hrvatsko pogrebno poduzeće. I zalud molitve i zalud Bleiburg i Jasenovac zalud. I zagovor svetaca, kad mržnja caruje........

Kad država nije država, nego bitka za prijestolje. Oprostite mi na jeziku, jer moje se zdravo rasuđivanje pobunilo. I nikad se nije dvoumilo i uvijek je činilo sve što je naumilo. Pravednog čovjeka gone, a mi šutimo. Tristo pedeset tisuca kuna za glavu bi njegovu. A mi šutimo! Jadni, bijedni, mali. Domovinskog rata nije bilo. Sve se to davno dogodilo i u zaborav palo...Možda vinovnicima toga vremena presudili jesu ljudi opterećeni svojim stolicama. I vlašću. Ali Bog nije. To vrijeme i njegovi ljudi hodaju uspravno, mada ne znaju jesu li obranili raj ili pakao.......

350.000 tisuća kuna za nevina čovjeka...Tjeralica raspisana. Ajme tebi, Hrvatska. Ajme nama.

Umjesto nade, gost moje sobe, bio je, dosad mi nepoznat, očajni i gnjevni Jeremija, isprativši već 48. život svojih suboraca iz domovinskog rata u Vječnost.