Budući da često čitamo u tisku montirane dijelove raznih domaćih i tuđih želja, sugestija i narudžbi u službi antihrvatske promidžbe, a gotovo da drugih sadržaja i nema – potražim ponekad ključnu rečenicu, rečenicu zbog koje je i napisan članak, koja je na pr. trebala anatemizirati, obezvrijediti, poniziti, ili makar umanjiti položaj sugovornika u očima čitatelja, pa zaključim, kako je u takvim (ne) prilikama dobro kad je sugovornik mudar, siguran, superioran – sposoban odgovoriti na svako pitanje ali i sposoban propustiti odgovor na pitanja koja se tiču svetinja, koja diraju u najveću obiteljsku bol, bol Domovine – a s kojima se nerijetko novinari tako neozbiljno i neodgovorno poigravaju. I rado bi ih uprljali novinskim crnilom i čim prije bacili u koš.

U crveno-žutom tisku prepoznajemo ih kao kopače nezacijeljenih rana, bagere iznad braniteljskih humaka i nitko da se sjeti i pita ih gdje su oni bili te 1990. - 1995., što su radili, što su učinili, što dali za ovu Hrvatsku?

Pa kad ih nitko ne pita, onda jedan od njih pita ČOVJEKA po prilici ovako: - pa što ste vi dali za Hrvatsku, što ste činili, radili…?

 A ČOVJEK odgovori: - Dao sam sve, dao sam ono najvrednije što se može dati!